Panta rei

Blog o mom naizgled komplikovanom životu. Život nije komplikovan , ljudi jesu...

15.10.2017.

Sve i svašta..i svašta i sve...

Istina je kada živiš u velikom gradu da ti nedostaju tvoji doma. Istina je i da sam i sretna da je osoba koju volim tu. Mnogo je različitih istina pomiješano u glavi u posljednja dva mjeseca kako sam ovdje, ili bolje rečeno osjećaja. Nedostaje mi moja najbolja prijateljica. Vidim djevojke u autobusu kako se sretnu na istoj stanici pa se zagrle smiju, prepričavaju neke svoje stvari itd. Mnogo mi to nedostaje. Ovdje nekako nemaš prijatelja, imaš poznanike ali prijatelje ne, i ljudi obično misle milionski grad imati ćeš mnogo prijatelja. Ne, ne kažem da nije nemoguće tek sam počela živjeti ovdje ali je teško. Ne vjerujem ljudima, i možda je u tome moj problem, ali uostalom život je takav teško je vjerovati ikome danas. Ovdje ne odgovaraš ako nisi spreman potrošiti više novca za jedan izlazak ili šetnju. Da, radim i zarađujem ali sam učena drugačije. Razmišljam kako bih mogla slijedeći mjesec poslati paket svojima doma, i šta sve kupiti malome od brata, jer sam mu jedna i jedina tetka koju ima.

30.09.2017.

It's a new life

U glavama našim obično to izgleda divno i lijepo, kao i u glavama meni bliskih ljudi, taj život u Istanbulu će biti lijep i divan i krasan. Jeste, lijepo mi je, ali jednostavno nije. Razlika doći kao turista i ostati 10 ili 11 dana i živjeti ovdje i raditi je OGROMNA. Neki dan sam prvi puta u životu doživjela mobing na poslu, žali se šefica na mene, žale se kolege, pa ovo moraš mijenjati pa ono itd itd...Šta god da uradim, koliko god da se trudim dovoljno nije. :( U stan sam se vratila plačući, u autobus sam sjela i kolegica iz Engleske me je pokušavala smiriti i nasmijati me ali nije išlo. To je bio jedan od onih trenutaka kada me nije bilo briga ni ko gleda, ni gdje sam ništa okrenula sam samo glavu prema staklu i suze krenuše. Malo sam se smirila i suzdržala do stana, i ulazim u stan on ubrzo dolazi i grli me...Ne pamtim kada sam onoliko jecala, natopila sam mu košulju svojim suzama, a on grlio, najjače grlio...Hvala mu. U ovom gradu samo imamo jedno drugo... No, mogu ja ovo, mogu jer je to ono što sam toliko željela. Za sve one lijepe momente koje imamo, gledanje punog mjeseca kraj obale mora u 00:00, za njegov pogled kada pojedem sendvič sa ribom pa ga gledam da mi dadne griz svoga jer ja volim ribu strašno.. Za one trenutke kada se vraćam sa kolegicom sa posla u autobusu a drugi autobus ide paralelno sa našim i vidimo druge kolege sa posla, pa mašemo jedni drugima i smijemo se. Za onaj trenutak penjanja uz ono brdo da dođemo na Ćamlicu koja ima divan pogled, i vraćajući se i na stanici kada smo čekali autobus mala djevojčica u autu maše rukicama a niko ništa, i mi joj mahnemo ono, za onaj njen osmijeh i dječije oduševljenje a i naše. Za sve one trenutke koje dolaze...

16.08.2017.

Wind of changes

Uplašena više no ikada u životu a to je ono što sam toliko željela. Željela sam ovaj grad, željela sma njega...sve ovo....a sada, sada sam preplašena kao srna. Novi početak je uvijek težak, svaki tako barem kažu ...ali ovo ko nije osjetio ne zna kako je. Veliki grad, jezik ne znam najbolje, snalazim se kako znam i umijem. Nadam se da će sve biti uredu da će biti neka zlatna sredina raspoloženja, ili sma sretna previše ili sam tužna previše i zabrinuta. Kada te nešto i usrećuje i plaši u isti mah....

27.07.2017.

More

Nedostaje mi more, mir, tišina, samo šum valova i plavetnilo...i sama sebi falim. Toliko sam umorna ovih dana...umorna od same sebe, od posla, od misli...

04.07.2017.

Sve je otišlo u Honduras

Ehhhh da mi je da mi je jedina briga koji selfie ću postaviti na Facebook danas i koji ću pozu napraviti i koliko usne napućiti...Glupim ljudima je život lakši xD xD Mama mama kupi mi top hahahha


Stariji postovi

Panta rei
<< 10/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031