Panta rei

Blog o mom naizgled komplikovanom životu. Život nije komplikovan , ljudi jesu...

28.03.2017.

Zanima me?

Zanima me jedna stvar. Čisto da čujem vaše mišljenje ovdje: ima ona jedna famozna izjava kod nas "Za djecu se živi" . Dijete nemam tako da kolika je ta ljubav prema djetetu i to, ne znam. No sa ovim sada razmišljanje, samo posmatrajući roditelje oko sebe , ja uviđam greške ( ili ja možda griješim smatrajući to greškama ) . Da razjasnimo nešto roditelje i 26 godišnje djece i roditelje manje djece. Kažu "za djecu se živi" , dobro jednim dijelom bi se složila drugim dijelom i ne. A čekaj malo šta ćeš kada to dijete odraste i ode za svojim životom!? Razumijem ja da dijete će uvijek biti nečije dijete, taj dio razumijem samo ovo ne kontam. Je li to opsesija ili šta , ne kontam fakat!??? Dijete odraste a roditelji odraslog čovjeka još uvijek gledaju kao dijete i ponašaju se tako prema njemu. Zar roditelj ne bi trebao da ima neku svoju zanimaciju, hobi, nešto i zar ne bi trebao da bude svjestan činjenice da je njegovo dijete odraslo sa 25 godina i više??? Koliko se vi slažete sa ovom izjavom ili ne?

24.03.2017.

Some positive things are happening. Wait? What..to me.

Mislim da me po prvi puta u životu strah onoga što dolazi i lijepih stvari koje mi se događaju. Prilike su preda mnom mnoge, i ne mogu da vjerujem da se nešto lijepo tako meni događa. Uvijek ono me koči onaj neki nevidljivi strah kada nešto krene se odvijati onako kako sam zamislila da će se nešto zeznuti. Polahko, polahko ponavljam sama sebi zaslužila si ti to itekako, radiš na tome i vrijediš za taj svaki osmijeh koji ti uspjeh donosi. Samo da još sebe uvjerim u to kada mi dođe ona "žutaminuta" haha.

11.03.2017.

YOU and I

Posao sam napustila neki dan, kada sam se nakon doručka onesvijestila. Tijelo nije moglo da izdrži više, deset sati dnevno je bilo očito mnogo za mene. Ali ja sam tako jako željela da radim. Eto radila sam nešto malo, zaradila nešto ali koliko god da sam moje je, i zarađeno sa mojih deset prstiju. Taj dan sam došla kući slomljena, mama kada me je vidjela blijedu odmah se prepala. Gledam u nju i ne smijem joj reći šta se desilo. Šutim pijem kafu, zatvaram oči i vidi ona našeto nije uredu. Kažem joj, ona se šokira i zagrli me :"Dovraga i posao nećeš više raditi nije ti za hljeba imaš dovoljno eto jesi me čula"...a ja šutim, nijedna riječ ne izlazi. Muk. Krivo mi, prosto mi krivo što nisam mogla zaraditi više. Danas poslije odem da se vidim sa njim jer je došao doma trenutno. Jedva sam čekala da zagrlim ga najjače, da me zagrli da šutim u tom zagrljaju od muke, od svih događaja, od leđa koja su me bolila i dalje od posla, i kvrge na glavi od pada u nesvijest. Izađemo prošetati dan divan, sunce on neraspoložen, ljut, nervozan svemu nalazi manu. Pokušavam da ga oraspoložim smijem se, zbijam šale ništa ne uspijeva. Vadim telefon na trgu haaajde da se slikamo, on otresito i grubo ponese se prema meni. Puštam mu ruku i bježim iza prve zgrade dok se suze slijevaju niz obraze. Da li ide za mnom okrenula se nisam. Stojim na jednom mjestu suze idu kao potoci, on prilazi grli me i izvinjava se. Ja puknem: doći će mu prijateljica koja je trenutno na razmjeni studenata u njegov grad i ono sjebao se jer njegovi nemaju mnogo, jer je grad mali itd itd i zbog toga je moody. A sa njom ćeš se slikati je li? Sa njom ćeš biti nice i pristojan i fin cio dan, a vidi kakav si prema meni!? Zatim sam se zadesila tu, i njegova mama mu je nešto pričala a on je isto odbrusio grubo nešto ženi, i vidim oči joj se napuniše suzama. Kreten si. Oprosti. Šutim. Razmišljam, u glavi odzvanja onaj jedan dio iz knjige od Meše Selimovića čini mi se : " "Za svakoga imam razumjevanja osim za svoje najbliže ,smatram da mi njihova vjernost prirodno pripada kao vlastita koža." Upravo to, razmišljam za neke tamo ljude koji nam i nisu toliko bliski budemo divni, a prema najbližima grubi. Zar ne bismo trebali uživati u svakom trenutku , u lijepom danu, u suncu, u tome što je osoba koju voliš pored tebe!? Razumijem ja da svima dođe loš dan ali isto tako ne razumijem da smo prestali uživati u životu i njegovim ljepotama. Češće tražimo manu u svemu, nego ljepotu...

23.02.2017.

Zahvalnost

Koliko god ja da bila u lošem raspoloženju, jedna stvar me uvijek može pokrenuti a to je: DOBRI ljudi postoje. Zaista ima ih. Samo što je ponekada u ubrzanim tempu života često razdvojiti one dobre od loših, tu su razne maske i smicalice da te danas neko navede da pomisliš suprotno od onoga što taj čovjek uistinu jeste. Treba biti zahvalan svaki dan. Svako jutro koje se probudimo ustati sa onim: Hvala ti Bože za još jedan dan, hvala ti što one koje volim su zdravi...ali ne, ja sama često to zaboravim. Zato ću danas da zapišem hvala i da to pročitam svaki put kada me uhvati žuta minuta: 1. Hvala najboljoj prijateljici koja je uvijek tu, i iako sa godinama sve manje i manje vjerujem u prijatelje, ona je ta koja mi tu tvrdnju uporno pobija, briše suze, sluša ili zna najbolje ono da ćuti. Nekada je najbolji prijatelj onaj koji neće ništa reći već samo sjesti pored nas i ćutati. 2. Mojoj mami, ovo je trebalo da bude br 1 ali eto tako krenuh sa pisanjem pa da nastavim. Ženi koja je borac nad borcima. I moje neke hirove je preživjela, i kada je otac umro preživljavala je sve to sama , a i gledala moju bol. 3. Onom momku koji preživi i moj PMS i sve moje faze, i koji me opet voli nenormalno. Koji donosi tratinčicu kaže eto nije ruža, nisu ni tulipani tvoje omiljeno svijeće ali je gesta :) i nasmije me. A valjda je nasmijati nekoga mnogo danas. 4. Zahvalna sam i na volji i inatu koju mi je otac ostavio. Radila sam ovih dana sezonski u jednoj maloj firmi fizički je posao u pitanju. Radila sam sa najboljom prijateljicom skupa tu, i prosto ne osuđujem ali nije mi jasno samo kako se žensko u 21 vijeku tako lahko miri sa onim muž/posao/dijete i ne želi ništa više. Dobro, stvar izbora . Mi svi imamo pravo da biramo kakav život želimo, ali dođe mi da vrisnem kada za susjednim stolom čujem djevojku ( mlađu od mene ) kako od tih 10h na poslu 8h nije ušutila i samo priča o svom djetetu. Razmišljam je li to ljubav ili je opsjednutost. Hah ne znam nemam dijete jel tako xD hahahhaha. I tada sam se zaklela sebi da ću cio život raditi na SEBI i to je jedna od najbitnijih stvari koju čovjek može uraditi u životu. Konstantni rad, učenje i poboljšavanje sebe. Nismo svi isti hvala Bogu. Da me neko ne shvati pogrešno ne kažem ja da ja ne želim djecu jednoga dana, ali ono što ja ne želim jeste prestanak učenja i rada na sebi. A to ako imaš volju možeš cio život činiti mic po mic sebe unaprjeđivati. :)

16.02.2017.

Are you ok? Yeah I m o.k.

Valjda je ovo neki period kada ništa ne ide. On mi nedostaje, mnogo želim samo da ga zagrlim najjače što mogu a daleko je. Počela sma raditi prije par dana u jednoj maloj firmi, i radim 10h dnevno. Ustajem u 4h ujutru da učim do 7h, a u pola 8 idem na posao. Da sam umorna malo je reći. Evo plače mi se, suze zastale u grlu guši me ovaj pritisak a krijem od mame da ne vidi. Ljudi mene vide kao jaku djevojku. Neko kome je srce slomljeno prvi puta kada sma imala 18 godina i kada je otac umro, i od tada sam naučila da se sama BORIM za sve u životu i da ne pokazujem slabost, jer me on tako učio. Nekada prosto boli mnogo, pa se sam sa sobom boriš a to je ona najteža borba. Samo molim dragog Boga da mi da snage da izdržim ovo sve.


Stariji postovi

Panta rei
<< 03/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031